U ovom dijelu knjige opisujem događanja 19. studenoga 1991., dan prije nego ćemo biti odvedeni na Ovčaru. Opisujem svoj prvi susret s neprijateljskim vojnicima u kojem mi je veliku pomoć i zaštitu pružila medicinska sestra Zorka Petrović koja i danas radi na psihijatrijskom odjelu vukovarske bolnice. Dugo sam je nosio u svojim mislima i svome srcu te sam zahvalan dragom Bogu na našem susretu 2017. godine, nakon više od 25 godina, kada smo se prisjetili događaja koje smo tih ratnih dana dijelili. Neka ova objava bude i mali znak zahvalnosti sestri Zori. Važno je znati i za takve ljude koji žive u svojoj skromnosti i poniznosti bez da o tome pričaju i hvale se. Molim vas dragi prijatelji ovaj post podijelite zbog nje i Marka Mandića – Gipsera kojega također spominjem u ovom dijelu svoje knjige.
Zastaju obojica pored mene i jedan od njih me pita:
– Šta radiš ovde?
Šutim, ništa ne odgovaram čak i ne pokušavam nešto smisliti, no sestra mu odgovara umjesto mene.
– On je bolestan! Psihički, mutav je! Nema sposobnost da s nekim priča.
Upravo sam dobio dijagnozu koja mi najbolje odgovara i zaista se divim ovoj snalažljivoj sestri kako je brzo shvatila što je najbolje reći. Osim što se nevjerojatno dobro snašla, nema pojma koliko mi je dobro došlo da ne moram ništa govoriti.
Uvod u knjigu: https://vilimbook.com/uvod-prezivio-sam-vukovar-i-ovcaru/
Dolaze do sobice, otvaraju vrata i sestra poziva policajca da iziđe van. On izlazi, grli se i ljubi s jednim od dvojice teritorijalaca, a meni postaje jasno da je to njegov brat. Vidim i zašto ga zovu Kuštro, zbog kovrčave kose ili kako to ovdje kažu, „kuštrave“. Razgovaraju na hodniku, te Kuštro svoga brata, hrvatskog policajca, zove da krene s njim na sigurno mjesto. No, on ne želi ići s njim i odgovara mu:
– Ne idem ja burazeru nikuda, ja ovdje ostajem, sa svojima.
– Kako ne ideš? Koji ti je kurac!? Nema šanse da te ovde ostavim! – povišenim tonom govori.
– Pa kuda da idem Kuštro? Ja ovde pripadam!
– Nema to sada veze! Trebaš glavu sačuvat’ budalo jedna! ‘Ajde sa mnom, šta ti je! – grli ga i vuče sa sobom.
– Pa šta ju ne mogu sačuvat’ ako ostanem?
– Veruj burazeru, molim te! Moraš da pođeš sa mnom! Nemoj da te molim, ‘ajde burazeru!
– Šta je bilo sa Markom gipserom?
– A šta bi bilo, šta ja znam šta je bilo!?
– Jeste li ga ubili?
– Nisam ja burazeru nikog ubio! ‘Ajde idemo, pa koji ti je…!? Pa nisam džabe doš’o da te spasem, ne budi lud!
Policajac polako popušta, prolazi pored mene i gleda me. Mahne mi rukom i kimne glavom, a ja se uživio u svoju mutavost i ne uzvraćam mu. Nije bio u blizini kada me sestra proglasila mutavim i psihički bolesnim pa ne shvaća zašto mu ne uzvraćam pozdrav. Odahnuo sam jer Kuštro ne obraća pažnju na to što me on pozdravlja. Njihov razgovor bio je kratak, ali puno toga mi govori i potvrđuje. Sve se više bojim da bi se bojazan o „balu vampira“ mogla pretvoriti u zbilju. Bojim se kako su ipak željni naše krvi i osvete za sve dane teškog ratovanja protiv nas. U jednom trenutku sam čak pomislio je li moguće kako je Kuštro došao po vlastitog brata da ga izvede i ubije, a cijeli ritual izvodi samo kako bi ga namamio da iziđe iz bolnice.
Kupite knjigu: https://vilimbook.com/product/prezivio-sam-vukovar-i-ovcaru/
Konfuznih misli vraćam se u sobicu koja je još puna ljudi. Svi su tihi i sklupčani na podu pa im se i ja pridružujem smještajući se u svoj kut. Preda mnom su teški trenuci i pitam se kad će me opet netko nešto pitati te dokle ću se praviti mutav i glumiti psihičkog bolesnika. U tome me sprečava ponos, ne želim se ponašati kao kukavica. Razum mi govori da ponos gurnem u drugi plan. Onome tko je željan osvete ništa ne znači ako je netko psihički bolestan. Vukovar je relativno malen grad u kojem se većina poznaje pa me strah da netko od domaćih Srba ne primijeti kako nisam odavde. Pomislim kako bi Kuštro mogao za mene upitati brata koji, naravno, nema pojma ništa o mojoj „psihičkoj bolesti “. Moglo bi se dogoditi da mi policajac nehotice oteža situaciju. Da je bar i on bio prisutan kada me je sestra proglasila mutavim, ali vjerojatno tada na mene ne bi ni obraćali pažnju. Mogu se samo nadati da se Kuštro neće sjetiti nekog mutavog iz bolnice. Neka bude kako Bog da.
Nepoznanicu za sve nas predstavlja i priličan broj Srba zaposlenih u bolnici za koje nitko ne zna kako će se ponašati. Do sada se u odnosu prema bilo kojem čovjeku nije osjećala nikakva netrpeljivost s njihove strane, a ja ne mogu uopće znati tko je tko među osobljem. Meni se čini da svi koji rade u bolnici imaju jednu nacionalnost koja se zove čovječnost. Moje misli vrve pitanjima o tome imam li šanse spasiti se ili ne, premda su svi odgovori koje si dajem negativni. Jesam li uopće trebao dolazi u bolnicu ili bih prošao bolje da sam otišao iz grada? Preispitujem svoju odluku o tome da dijelim sudbinu sa svojim ljudima, jer su oni ranjeni, pa kao takvi imaju zaštitu i barem neku šansu za preživljavanje. Kakva je zaista moja šansa?! Olako sam se predao i prepustio sudbini, kao da mi je dosta svega pa sam izabrao najlakšu opciju. Što ako ta lakša opcija ima visoku cijenu? Možda sam ipak trebao doći prije mraka u bolnicu i s Josipom i ostalima krenuti prema Vinkovcima.
Glavom mi tutnji pravi košmar, misli lete nevjerojatnom brzinom, a vrijeme vratiti ne mogu. Iz bolnice više nema izlaza. Cijela bolnica je okružena tenkovima i transporterima te je sve puno vojnika, srpskih dobrovoljaca, teritorijalaca i četnika. Ne mogu i ne želim više o tome misliti jer me to dovodi u ludilo. Dosta mi je! Prepuštam se Bogu u ruke. Ako i proživljavam posljednje trenutke svoga života, ne želim dragocjeno vrijeme trošiti na tmurne misli. U Zagrebu imam predivnu obitelj i u mislima želim biti uz njih.
Moja Vlatka i ja imali smo planove o zajedničkom životu, željeli smo imati brojnu obitelj s puno djece, veliku kuću s dvorištem po kojem bi naša djeca trčala i igrala se. Koliko god bile lijepe te moje misli, opet me vraćaju u stanje tuge, jer se bojim da bi svi naši planovi i snovi mogli završiti ovdje, u ovoj bolnici, u Vukovaru. Borim se i ne želim misliti na najgore no ipak sumnjam da ću se izvući živ. Dozivam dragoga Boga u pomoć. Kako mi dolaze crne misli, tako se molim. Nevjerojatno je kako se čovjeku u teškim životnim trenucima molitva sama od sebe pojavi na usnama. Sada sam kao malo dijete koje doziva svoju majku, iz usta mi izlaze riječi: „Gospe moja, Majko moja, spasi me, pomozi mi da se vratim svojoj obitelji!“. Tiho, u dubini moje duše, budi se čežnja za svemoćnom i predivnom Svetom Majkom. U ovim trenucima straha i neizvjesnosti imam samo Majku, Gospu svoju, koju dozivam da me zaštiti i bude uz mene. Zazivi upućeni Njoj iskreniji su no ikada prije, jer dolaze iz najdubljih i najskrivenijih emocija. Nikada prije u životu nisam osjećao toliku emotivnu dubinu prema nečemu Božanskom kao sada prema Majci Božjoj. Iz moje nutrine izlazi val molitvi te se izmjenjuju očenaši, zdravomarije, slavaocu, vjerovanje, ponavljam jedno za drugim bez prestanka. Molim krunicu Svetog Ante kojemu se također obraćam za pomoć. Sveti Ante je moj svetac zaštitnik kojega sam još kao jedanaestogodišnjak odabrao i kojemu se utječem u nevoljama. U ratu nije nimalo lako biti vjernik i teško se pomiriti s time da je jedina i osnovna svrha, ako želiš pobijediti, što više ljudi ubiti. Nije dovoljno ubiti jednom, svaki vojnik mora ubiti što više neprijatelja. Kao kad igraš košarku, potrebno je zabiti što više koševa da bi pobijedio. Suprotno tomu, vjera i naš Učitelj nas uče da najviše cijenimo i poštujemo ljudski život. Isus traži od nas samo da ljubimo i opraštamo svima, pa čak i neprijatelju. Otkuda meni pravo da sada tražim spas!? Nisam izbjegao ni jednu situaciju u kojoj sam morao pucati po neprijatelju, po ljudima, a sada tražim milost i želim preživjeti. Misli mi se isprepliću dok molim, a još mi odzvanjaju Gruberove riječi: „Jesi li sebe naplatio?“. Iz njih shvaćam svu veličinu, hrabrost, poštenje, ali i realnost toga čovjeka i ratnika, koji je tim pitanjem svima dao poruku kako se trebamo ponašati. Kao da je rekao: „Ubijao si i borio se, sad je došao red na tebe i ne kukaj!“
Razmišljam o svom prvom susretu s neprijateljskim vojnikom. U trenucima prije pucnjave na tog srpskog vojnika razmišljao sam o Bogu i na neki način znao da nije u redu što ću ubiti prvi put u životu. U tom trenutku nisam ga gledao kao nekoga tko nas napada, kao Srbina, kao četnika ili neprijateljskog vojnika. Ja sam ubijao čovjeka! Vidio sam da je mlad kao i ja, znam da sam nečijoj obitelji oduzeo sina. Navečer sam opet razmišljao o svemu što se dogodilo i kako sam ubio tog čovjeka. Sam sebi sam rekao da će to biti u mojoj glavi još samo tu večer i da je sutra novi dan. Pripadao je neprijatelju i vojsci koja je ovome gradu i mome narodu već previše zla nanijela. Zbog toga nemam pravo sam sebe opterećivati time što sam ga ubio. To se dogodilo u borbi i u ratnom okršaju. Nakon tog događaja stalno sam bio u borbama i pucnjavama po neprijatelju. Nikada poslije nisam imao takva razmišljanja. Ne znam ni sam zašto sada, ovdje u bolnici, opet razmišljam o tom srpskom vojniku. Uz molitve za se, molim se i za njegovu dušu kako bih u ovim trenucima dobio što veću Božju naklonost i oproštenje što sam nekome, pa i svom neprijatelju, oduzeo život. Znam da je došao trenutak za moju poniznost pred Božjim licem i sve što će biti moram predati u Božje ruke pa neka On odluči da li je moj put na ovom svijetu završio.
Kasno je popodne, bliži se večer. I dalje se molim, neprijateljski vojnici su došli i na naš odjel. Tu su raspoređena dva stražara i čuvaju nas, točnije kontroliraju i ne dopuštaju da se netko makne odavde. Nemam se namjeru kretati jer se ne želim dovodi u situaciju da nekome moram objašnjavati što tu radim i tko sam. Iako sjedim ovdje, u sobici, imam dovoljno informacija od drugih što se događa. Večer je. Upravo je došla sestra Zora i govori mi da sam evidentiran u bolnici kao psihički bolesnik te da će sada sve biti u redu, da sam sad siguran. Pitam je samo kratko, u šali, jesam li još uvijek „mutav“, a ona mi kroz osmijeh potvrđuje da jesam. Ona odlazi, a ja ne mogu reći da se sada zbog toga osjećam sigurnijim, ali mi je puno značilo što se u ovom trenutku ipak netko brine za mene.
Kako se bliži vrijeme predaje, ne bih se osjećao sigurnijim i da sam bez obje noge. Vrijeme odlučujem i dalje provoditi u molitvi jer se jedino tako osjećam sigurno i dobro. Po zapovijedi neprijateljske vojske, koja sada kontrolira nas i bolnicu, vrata svih prostorija moraju bi otvorena. Vojnici su u hodniku po kojem se povremeno prošeću, dobro čujem razgovore i sve što se događa izvan ove sobice. U prostoriju za osoblje, gdje je bilo pet, šest medicinskih sestara i jedna liječnica, došla su dva jugooficira. Nemam dojam da nešto trebaju, nego sjede s njima i razgovaraju. Među njima je dobro raspoloženje i čujem smijeh pa čovjek ne bi rekao da su to neprijateljski vojnici. Sve izgleda pomalo čudno i čak previše normalno jer su počeli dijeli nekakve konzerve s hranom i kruh. Na ovom odjelu, gdje se nalazim, otprilike je tridesetero do četrdesetero ljudi i trenutačno nitko nema nikakvih problema s neprijateljem. Svi se mogu kretati kroz odjel, ali je zapovijed da se nitko ne smije udaljavati odavde.
Večer je već prilično odmakla pa se i ja odlučujem malo prošetati po hodniku i iskoristiti ovu dobru situaciju. Znam da će, ako mi nešto žele učiniti, to biti sad ili kasnije. Skupio sam hrabrost, a i cjelodnevna molitva je u meni učinila svoje, pa krećem prema hodniku. Hodam polako i gledam ispred sebe pokušavajući izgledati što gluplje i mutavije. Dvojica srpskih vojnika su ispred mene na kraju hodnika u uniformama JNA s puškama u rukama i kacigama na glavama. Njih dvojica međusobno razgovaraju i ne obaziru se baš na situaciju oko sebe pa tako ni na mene, iako su me primijetili. U poprilično glupoj i mutavoj varijanti prolazim hodnikom u kojem je još nekoliko ljudi. Prolazim pored prostorije gdje se nalaze oficiri i osoblje, koji još uvijek u ugodnom razgovoru sjede i piju kavu uz bocu rakije na stolu. Sve je ovo jako čudno jer se ne osjeća nikakva napetost. Najgore je to što nam je ograničeno kretanje. Ipak, to se i ne čini posebno strašnim, a razlog može biti i zbog naše sigurnosti, ali može imati i neku drugu pozadinu. Ne želim i ne mogu izbaciti iz misli kako su oni naši neprijatelji, bez obzira na ovu naizgled dobru situaciju. Iako se sve čini dobro, i dalje sam nesiguran u njihovoj blizini.
Na mene nitko ne obraća pažnju – kako ona dva vojnika tako i dvojica oficira koji su me vidjeli dok sam prolazio pored vrata sobe gdje su sjedili. Otići ću radije moliti se nego se muvati uz njih i glumiti mutavca. Sumnjam u uvjerljivost svoje glume, a i glupo se osjećam. Nakon dobrih dva sata čujem kako odlaze ona dvojica oficira. Od jedne žene u sobici saznajem da su tijekom dana odvezeni neki teški ranjenici i da se sutra nastavlja evakuacija ostalih ranjenika i ljudi iz bolnice. Govori mi da su sutra na redu ostali teški ranjenici, civili, lakši ranjenici i bolesnici, a da svi idemo prema Vinkovcima, na naše područje kontrole. Tako nešto mi je prekrasno čuti jer ne mogu ne pomisliti na svoju obitelj i kako bih već sutra mogao ljubiti sina i ženu. Obuzimaju me nada i ushićenje te želja da sutrašnji dan što prije dođe. Bez obzira na dobre vijesti, kao i na poboljšanje mojega raspoloženja od pomisli na kraj ove agonije, siguran sam da ovu noć neću provesti mirno i spokojno. Sve mi to i dalje zvuči prejednostavno i predobro da bude onako kako ova žena govori i kako se ja nadam. Sumnjičav sam i, iako je njihovo ponašanje zasada korektno, ipak ne vjerujem da će nas oni samo tako odvesti i predati našima. Ne znam zašto im ne vjerujem, možda nemam pravo, jer ako je i njima svega dosta, priča bi ipak mogla imati sretan kraj. Puno je nepoznanica i nedoumica u mojim razmišljanjima i pitanje je koliko suvislo mogu o svemu suditi pa se vraćam molitvi i krunici.
Noć protječe isprepletena molitvom i snom. Ne znam ni sam koliko sam izmolio očenaša i zdravomarija, ali najviše izgovaram: „Gospe moja pomozi mi i spasi me!“. Teško mi je biti miran jer znam kako je blizu trenutak kada će moj život i život svih ovdašnjih ljudi biti u milosti i nemilosti našeg neprijatelja. Pesimizmu ili možda realnom razmišljanju stalno me vraća odvođenje Marka gipsera kojega su najvjerojatnije ubili. Nemam povjerenja u njih i sumnjam da će ispuniti svoja obećanja o predaji, ako su ih uopće nekome i dali.
Nastavlja se: https://vilimbook.com/odvode-nas-iz-bolnice/
Prethodno: https://vilimbook.com/bolnica-utociste-nade-i-spasa-2-dio/
Napomena: Svi koji bi nešto više htjeli saznati o sudbini i načinu odvođenja Marka Mandića zvanog Gipser neka pročitaju članak na slijedećem linku:
1 komentar