Opet dozivam Boga i Majku Božju da me čuvaju. Ništa drugo nemam ovdje, ništa drugo i ne mogu. Potpuno se predajem u Božje ruke, ponavljam riječi:
„Gospe čuvaj me, Gospe spasi me, budi uz mene Sveta Majčice“!
Krišom, kroz odjeću, rukom držim svoju krunicu, želim bi u dodiru s Majkom Božjom i Isusom Kristom. Kao da ih držim za ruku dok dotičem krunicu.
Bože, je li moguće da je ovdje moj kraj, jesi li me zato stvorio, da ovdje ovako jadno i bijedno završim? Pa Bože, je li moguće da će nas sve jednostavno pobiti? Znam da puno dobroga još mogu napraviti na ovom svijetu. Oprosti mi što se ljutim na Tebe, iz mene govori strah…
Uvod u knjigu: https://vilimbook.com/uvod-prezivio-sam-vukovar-i-ovcaru/
U ovom teškom stanju moje misli dotiču najdublju sponu s Gospodom. Želim da sve ovo prestane i da je ovo kraj svega ružnog što se dogodilo. Misli u mojoj glavi roje se dok se ritual vani nastavlja, jer odvode nekoliko ljudi iz zadnjeg autobusa prema onom vojnom. Četnici su spremni za novu skupinu zarobljenika i prije nego što ih strpaju u autobus muke. Udarci ubrzo počinju, a traje batinanje i u autobusu. Četnici su neumorni i prepuni mržnje. Pitam se zbog čega su ljudi odvojeni od ostalih i zanimljivi oficirima JNA. Muka mi je od svega i odvraćam pogled od stratišta, ali ne mogu utišati očajničke zvukove zapomaganja koji dopiru do mene. Mučnu tišinu u autobusu prekida žena ispred mene:
– Molim vas, vojniče! Što će biti s nama? Mi smo tu zabunom!
– Videćemo! – kratko odgovara vojnik.
Kupite knjigu: https://vilimbook.com/product/prezivio-sam-vukovar-i-ovcaru/
Vojnik izlazi na vrata i propinje se tražeći pogledom nekoga u smjeru zadnjeg autobusa, vjerojatno oficira. I ova žena razumije da je bolje maknuti se odavde i da je tu miris smrti bliži nego igdje. Iza našeg autobusa opet se čuje galama i četnička euforija. Kroz desnu stranu prozora vidim kako prolaze oficiri i vojnici koji se vraćaju iz zadnjeg autobusa, a vojnik se obraća oficiru koji je čitao popise.
– Kapetane! Što ćemo s ovim Srbima u autobusu?
Oficir ponovo ulazi u autobus pa ih upita:
– Kako se zovete?
Oni opet izgovaraju svoja imena, a kapetan pregledava popise, ali i uzima olovku te ih zapisuje.
– Proverićemo! – kratko odgovara i izlazi.
Bračni par ostaje i dalje u autobusu, a dok oficir sve to provjeri i oni lako mogu ostati bez glave, kao i svatko od nas. Začuđuje ta hladnokrvnost i ravnodušnost oficira kojih ovdje ima barem desetak i koji ničim ne pokazuju vojnički kodeks i čast. Iza hangara, ali malo dalje nego prije, opet pucnjevi rafala i krikovi oduševljenja krvnika. Vojnik govori vozaču da zatvori vrata i ne vjerujem sam sebi koliko dobroga ovakva sitnica sada može značiti . Puno mi je lakše iako, realno, ta vrata nisu nikakva prepreka i vrlo se lako mogu otvori , ali za mene su ona granica između života i smrti.
Jedan od oficira okuplja četnike i teritorijalce kod autobusa ispred našeg i nešto im objašnjava. Ne usudim se dugo gledati ih jer, da bih dobro vidio, moram podignuti glavu i još viriti preko dvoje ljudi ispred sebe. Sa svoje strane prozora dobro vidim vojni autobus, u kojem je napokon prestalo batinanje. Mnogi naši ljudi u njemu su u neprirodnim položajima i ne sjede uspravno, a što je vjerojatno zbog svih zadobivenih udaraca. Nitko ne može izdržati sat i pol batinanja bez posljedica. Četnici i teritorijalci su i dalje uz nekoliko vojnika JNA pred tim autobusom.
Oficiri sa skupinom vojnika prilaze im i kao da se s njima dogovaraju te jedni drugima nešto objašnjavaju. Kapetan s popisom ulazi u taj autobus i držeći ga ispred sebe, još jednom vjerojatno provjerava imena. Istovremeno se četnici i teritorijalci okupljaju u središtu dvorišta kod transportera koji nas nadzire te nešto dogovaraju. Oko naših autobusa je ostao dovoljan broj njihovih koji motre na nas. Trenutno se ništa ne događa, nema čak niti prijetnji, a ni psovki. Možda su se ipak nakon dva sata i umorili. Oko vojnog autobusa ostali su samo vojnici JNA koji ga paze.
U dvorište vojarne ulazi vojni kamion „TAM 110“, takozvana „stodesetka“. Kamion se parkira pored transportera te mu prilaze teritorijalci i četnici. I u kamionu je nekoliko četnika. Neki izlaze ispod cerade i skaču na zemlju dok dvojica ostaju u njemu. Otvaraju zadnju stranicu kamiona, a tu je, odmah do njih, i onaj četnik koji je izvodio ljude iz autobusa. Okupljeno je tridesetak četnika i svi se nešto dogovaraju. Očito je kako će se nešto dijeli iz kamiona, vjerojatno hrana i piće. Izgleda su se ipak umorili od toliko batinanja pa im treba okrijepa.
Ali, upravo mi zastaje dah, kao i svim supatnicima u autobusu!
Od prizora koji gledamo ledi se krv u žilama. Iz kamiona dvojica četnika dijele ostalima toljage, batine, šipke, krampove, lopate, kolce, lance, užad i sjekire. Pretpostavljam da je taj kamion po okolnim kućama skupljao sve te alate, a kako koji četnik dobije svoju alatku, odmah trči prema nama i ponosno nam je pokazuje lupajući na prozor. Viču kako će nam lomiti kosti i razbijati glave, uz neizostavno pljuvanje i psovanje. Povlačeći noževe preko svojih vratova pokazuju nam kako će nas klati. U dvorištu je opća eksplozija sadizma i mržnje pomiješana sa zluradim zadovoljstvom.
O Bože, prerano sam se ponadao da je sve prestalo!
Čini mi se da imaju razloga biti zadovoljni, jer će dobiti ono što su još kod bolnice tražili. Njihova jedina želja je cijelo vrijeme i bila da nas pobiju, a sad kao na pladnju dobivaju više od dvjestopedeset Hrvata. Bacam pogled na sat koji pokazuje četrnaest sati i petnaest minuta, što znači da smo ovdje već tri sata. Kako sam prije molio Boga da što prije krenemo odavde, sada bih želio da što dulje sjedimo u autobusima. Odmjeravajući što sve krvnici imaju u rukama siguran sam kako se pripremaju time nas mlatiti. No pitanje je što će s nama nakon što nas prebiju, jer pustiti nas na slobodu sigurno neće.
Pogledavam nekoliko puta Grubera, koji mi uzvraća pogled i svaki put mi namigne. Izgleda mi smireno i samo Bog zna što mu je u mislima i kako se osjeća. Možda i ja nekome izgledam smireno, a u meni se vode atomski ratovi. Svi su u autobusu mirni, nitko ne paničari. No što drugo i možemo?
Danas je u “kasarni”, kojoj sam u svojoj knjizi posvetio cijelo jedno poglavlje, smješten Memorijalni centar Domovinskoga rata. Treba istaknuti kako je to bivša vojarne 204. vukovarske brigade. Prostor je to koji predstavlja središnju točku svih aktivnosti, lokaliteta i organizacija povezanih sa sjećanjem na Domovinski rat i na tragediju Vukovara i koji u posjeti Vukovaru zaista vrijedi vidjeti.
Dok gledam Grubera kako je hladnokrvan, pomislim kako je spreman umrijeti kao junak. Dok tako prebirem po svojim mislima, četnici ne prestaju divljati oko nas, no nakratko ih prekida dolazak nekoliko kamiona u dvorište. Glavni četnik ih sve doziva pa se ukrcavaju u te kamione i svi zajedno odlaze iz vojarne. Nekoliko četnika i dobrovoljaca ipak ostaje uz borbeno vozilo (BOV) i transporter (BVP) čuvati nas. Doslovno sam odahnuo vidjevši kako su četnici sa svim tim alatom izišli iz dvorišta, makar to ne znači da smo se sada riješili muka. Nakon nekoliko minuta iz kruga vojarne dolaze novi kamioni i parkiraju se pored dvaju oklopnih vozila u središtu ovog dijela dvorišta. Kamionima se priključuje i malo zapovjedno vozilo iz kojeg izlazi kapetan koji je čitao popise. U kamione, u kojima je već bilo vojske, ulaze i ostali vojnici. U dvorištu nastaje strka, a kapetan ide od jednog autobusa do drugog, pa tako dolazi i do našeg i govori vozaču:
– Pratite kolonu i ne izlazite iz nje! Ovo dvoje ljudi će posle izaći! Ja ću doć’ po njih!
Kratke upute dao je i dvojici vojnika te ipak pokazao kako će se pobrinuti za ovo dvoje starijih ljudi ispred mene. Kolona je krenula i polagano izlazi kroz kolni izlaz pa skrećemo lijevo iz vojarne. Iza nas su transporter i borbeno oklopno vozilo kao i svi oni kamioni, dok je u dvorištu ostalo tridesetak teritorijalaca i vojnika JNA.
Nastavlja se: https://vilimbook.com/pocinju-muke-ovcare/
Prethodno: https://vilimbook.com/kasarna-3-dio/
1 komentar