Dragi prijatelji, prošli post “Ovčara” podijelili ste skoro 900 puta. Od srca vam hvala. Vjerujem da će te isto učiniti i s postovima koji slijede u idućih nekoliko dana. Ovo ne objavljujem zbog mržnje, jer svi koji me prate i imali su priliku slušati moja svjedočanstva znaju da pozivam na beskompromisno opraštanje po uzoru na Isusa Krista i sa snagom u Njemu. Objavljujem ove ulomke svoje knjige – “Preživio sam Vukovar i Ovčaru” – kako bi nam svima bila podsjetnik i opomena koliko zlo može biti veliko i teško. U Uvodu svoje knjige napisao sam da je čovjek ne smije čitati kao Srbin ili Hrvat, nego isključivo kao čovjek. Siguran sam da upravo taj čovjek živi i u Srbiji i u Hrvatskoj, a ne genetski zločinac.
U idućih nekoliko dana namjera mi je prikazati stradanja koja su se dogodila na Veleprometu. Naime, to je mjesto o kojem se u odnosu na Ovčaru manje govori , a gdje je možda izvršen zločin i većih razmjera. Poslije Ovčare prebačeni smo na “Modoteks” odakle smo trebali s civilima (uglavnom žene i djeca) krenuti prema Vinkovcima. Nažalost, tu noć dolazi skupina domaćih dobrovoljaca predvođeni Milanom Bulićem – Bulidžom i najstrože zabranjuju rezervnom oficiru , domaćem Srbinu, Jezdimiru Stankoviću – Dedi da nas sedmoricu transportira sa civilima. Nakon provedene mučne noći na “Modoteksu”, te jedva preživljenog jutra, prebačeni smo na “Velepromet”.
Imamo dva sata predaha do ponovnog dolaska Bulidže koji nas se tako silno želi dočepati. Razmišljajući o svemu gledam kroz staklenu stijenu po kojoj se vide sitni tragovi kišnih kapi, nebo je tmurno i u skladu s raspoloženjem svih u hali.
Kada god se osjećam ovako jadno i nemoćno, u misli mi dolazi Majka Božja i molitva. Potrebna mi je da mi vrati mir, stoga je dozivam u svojim molitvama. Prepuštam se Njezinom zagrljaju i pitam je dokle će trajati ova neizvjesnost.
Majčice moja, ima li nade da se ovo završi bez patnji i bola?
U ova dva mjeseca boravka u Vukovaru vidio sam puno smrti. To je trenutak, nema boli i patnje, sve se brzo završava. Nikad nisam razmišljao o strahu od umiranja, ali nešto sasvim drugo je polagana i bolna smrt. Bojim se onih krikova iz vojarne i s Ovčare i koliko god se trudio ne razmišljati o njima, ne mogu, jer me prate i opsjedaju. Moje misli prekida Deda koji dolazi s nekoliko vojnika i glasno viče:
-‘Ajmo ljudi, idemo! Idemo u Velepromet!
Za Dedu sam u međuvremenu saznao od Berghofera da je on Jezdimir Stanković i da ima oko pedesetpet godina, a radio je u Borovu na transportima. Vidljivo je da mu se žuri i da želi što prije s nama krenuti pa nastavlja:
-Predajem vas vojnoj policiji! Neću više moć’ sprečavat ove ako se vrate! Mogu vam samo tako pomoć’!
Modoteks – mjesto gdje smo nas sedmorica prenoćili poslije Ovčare, a nakon Veleprometa.
Brzo smo se okupili i izišli na dvorište Modoteksa, a oko nas su vojnici s „kalašnjikovima“. Izlazimo na ulicu pod njihovom oružanom pratnjom i krećemo prema Veleprometu. Želim što prije doći tamo jer ćemo napokon biti sigurni, a vjerujem da i ostali tako misle. Hodam zadnji u našoj maloj koloni „sedmorice odabranih“ i molim se da ne sretnemo Bulidžu koji bi se mogao vraćati iz Veleprometa. Ulica po kojoj hodamo je prazna, osim nekoliko parkiranih vojnih vozila uz kuće, možda i zato što pada sitna kiša. Iz dimnjaka kuća dimi se, što i ne čudi jer je prohladno. Svima nam odgovara prazna ulica jer nam nakon svega najmanje treba nečije oduševljenje što ima priliku vrijeđati sedmoricu zarobljenih Hrvata ili, kako nas Srbi vole zvati, „ustaša“. Razmišljam kako se sreća i nesreća izmjenjuju u ovoj konfuziji događaja posljednja dvadeset četiri sata. Ispreplelo se toliko toga dobrog i lošeg da više uopće ne mogu znati što je sreća, a što nesreća.
Je li ovo što smo još uvijek živi sreća?
Kad bih sada došao u ruke onom krvniku Bulidži, onda bi mi sreća bila da sam ostao u onom hangaru na Ovčari. Danas bih već bio u nekoj drugoj dimenziji i možda živio u Vječnosti.
Prisjećajući se svega proživljenog poželim da patnja i muka dođu što prije, a ne da im koračam ususret i iščekujem njihov početak.
Oprosti mi, Bože, ako griješim!
Samo Ti znaš što je dobro za mene i je li dobro to što sam, premda bijah jedan od svih onih nesretnih ljudi, ipak preživio Ovčaru.
Oprosti mi što se bojim muke!
Želim se požuriti i najradije bih rekao Dedi da potrčimo prema Veleprometu. Borba mojih misli i pesimizam nastavljaju se jer se prisjećam kako je oficir u Veleprometu rekao da ne može za nas garantirati i da će još biti izdvajanja.
Što li je uopće mislio pod tim da će biti još izdvajanja?
Košmar u mojim mislima se nastavlja i nadam se da su sva izdvajanja prestala, kako ni jedan hrvatski mučenik više ne bi čekao svoju neizvjesnu sudbinu. Nakon desetak minuta hoda po kišici dolazimo do velikog kompleksa s hangarima koje sam vidio sinoć. Pred ulazom smo u dvorište prepuno ljudi, koje je s naše lijeve strane i iz kojeg izlaze i ulaze vojna vozila. Ulazimo kroz kolni ulaz, na lijevoj strani se nalazi portirnica u kojoj su dva stražara koji nas samo promatraju ne pitajući nikoga ništa. Iza portirnice, s lijeve strane je niski objekt koji u mirnodopsko vrijeme služi kao upravna zgrada. S desne strane dvorišta smješten je jedan niži objekt, a dalje iza njega se vidi nekoliko hangara s krovovima polukružnog oblika. Nasuprot kolnom ulazu je još jedan manji objekt, a ispred njega je formirana kolona ljudi koji čekaju ispred da uđu unutra. Oko njih su vojni policajci, ali i četnici i teritorijalci koji ih pljuju i vrijeđaju. Deda nas priključuje toj koloni u kojoj su zarobljenici kao i mi pa produžuje prema tom objektu na čijem ulazu razgovara s vojnim policajcima. Čim smo se priključili koloni, primjećuju nas četnici i odmah dolaze i do nas te nas počinju pljuvati i psovati nam ustašku mater govoreći nam da nas sve treba pobiti. Od svih njih najgori je jedan stari, vjerojatno teritorijalac, teška pijanica neuredne i prljave kose i odjeće, bez zubi, mršav i nizak. Radije bih da me sto ljudi ispljuje nego on. Optužuje Perkovića da ga je vidio kako puca iz snajpera, što izaziva reakciju oduševljenja kod ostalih pljuvača koji su jedva dočekali bilo kakvu besmislenu optužbu. Jedan mlađi, visok i mršav četnik, rijetke, duge brade, sa šubarom na glavi, dolazi do Perkovića i pljusne ga nekoliko puta. U ruci mu je ‘škorpion’, a za pasom nož. Lice mu je opijeno mržnjom dok vidljivo uživa u pljuskanju. Vojni policajci koji su bili u našoj pratnji ipak ga odvlače od njega govoreći mu da se makne, no on i dalje galami kako će nas sve poklati. Koliko li je ovdje ludosti! Jedna stara, oronula pijanica i ništavilo od čovjeka, u stanju je optužiti nekoga da je pucao iz snajpera, a ovdje se za to ide pod nož.
Dolazi Deda s nekim vojnim policajcem, tamnoputim s brčićima, odjevenim
u odoru JNA s maskirnim prslukom preko kojeg ima bijele „opasače“ vojne policije, a oslovljava ga činom vodnika.
-To su ova sedmorica! Lepo se pobrini za njih, neka idu dalje odavde!
-Dobro, u redu! – odgovara vodnik s brčićima koji je ovdje zadužen za čuvanje zarobljenika.
Deda i vojnici udaljavaju se od nas bez ikakvog pozdrava i osvrtanja, vjerojatno je i tom starcu bilo dosta svega.
U koloni je pedesetak ljudi, nekoliko ih je već ušlo u zgradu nakon što su ih pretresli vojni policajci. Oko kolone je, osim vojnih policajaca, desetak teritorijalaca i sedam, osam četnika koji sve više počinju maltretirati i udarati sve nas u koloni. Jednog starijeg čovjeka optužuje onaj stari pijanac:
– On je ubij’o! Ma je, on je! Znam ga ja! – dere se i uz to psuje.
Vojni policajci uopće ne reagiraju na sve to nego samo drže puške uperene u nas.
– Ma dođi ‘vamo, bre! – visoki, mršavi četnik povlači tog starijeg čovjeka za kaput i vuče ga iz kolone.
Udara ga šakama, a pridružuju se i ostali te ga vuku prema gajbama sa staklenim bocama složenim kraj bočnog zida zgrade u koju ulazimo. Srušili su ga na pod pa ga udaraju nogama. Pognute glave sve to gledam i zovem Gospu upomoć. Daleko smo mi tu od sigurnosti, opet počinju nove muke i njima se ne nazire kraj.
Molim se i pozivam Boga da bude uz mene jer ove batine koje gledam znak su da ništa još nije gotovo i da neizvjesnost naše sudbine tek počinje.
Mršavi četnik uzima iz jedne gajbe bocu i razbije ju o zid, u ruci mu ostaje samo vrat s oštrim šiljcima. Dok starac jauče od bolova, četnik s razbijenom bocom u ruci viče:
– Daj ga ‘vamo! Daj ga, bre, ‘vamo!
Mjesto i ograda kod koje se događao zločin
Odlazi prema ogradi udaljavajući se od gajbi i mjesta gdje ga tuku. Prema prolazu van kruga dvorišta s vanjske strane ograde je trava pa dalje neki put, a sam prolaz služi kao stražnji izlaz. Četnik stoji na travi s vanjske strane ograde i galami:
– Daj ga! Daj ga!
Ostali četnici već su uhvatili starca za noge i odvlače ga na travu kod tog četnika prateći ga točno do mjesta gdje je on tražio da dovuku čovjeka.
O Bože, zar opet sve počinje?
Bez obzira na užas koji se zbiva, vojni policajci obavljaju svoju dužnost kao da se ništa ne događa i polako nas propuštaju unutra. Četnik s razbijenom bocom i dalje viče:
– Daj ga, daj ga! Daj da ga prikoljem!
Bacili su jadnog starca potrbuške do nogu mladog četnika, ruke su mu svinute na leđima i pritiskuju ih koljenima, a trojica mu drže noge. Mladi četnik mu čizmom staje na glavu okrenutu u stranu i pritišće je na zemlju stojeći mu na licu. Starac ne izgovara niti riječi ali plače, svjestan da živi posljednje trenutke.
Mladi četnik se saginje i ostatkom boce reže mu vrat.
Ne gledam više, ne mogu i ne želim, ali svi čujemo bolni smrtni krik, zatim sve tiše i tiše jecaje. Nakon nekoliko minuta nastaje tišina, starac više ne ispušta glasa dok mu četnik i dalje stoji na glavi, a sve se to događa pedesetak metara od nas. U šoku sam i ne vjerujem čemu sam svjedočio. Možda ću se svaki čas probuditi iz nekog sna, ništa mi više nema smisla, slomljen sam psihički i osjećam da moj šok prelazi u svojevrsnu ravnodušnost.
Nastavlja se…
