Donosim u ovom postu maleni ulomak iz jedne isto tako malene knjižice od Luke Depola pod naslovom ‘Snaga kruha’. Knjiga govori o posjetu Majke Terezije Hrvatskoj od 17. do 28. ožujka 1978. godine, a na poziv zagrebačkog nadbiskupa kardinala Franje Kuharića. Majka Terezija je došla kao misionarka sa svojim sestrama za zagrebačke misije, ali je posjetila i druga crkvena središta diljem Hrvatske kao što su Marija Bistrica, Sinj, Solin, Split, Metković i Rijeka. Knjižica je sastavljena od govora Majke Terezije na raznim susretima u navedenim gradovima.
„Misionarke Ljubavi“ koje je utemeljila Majka Terezija u trenutku posjeta njegovale su oko 59 000 gubavaca. Do tada su pokupile s ulice Kalkute oko 36 000 umirućih ljudi od kojih je 16 000 njih otišlo u vječnost na rukama sestara, a velika većina na rukama same Majke Terezije. Na odlasku umirućih s ovoga svijeta pratio ih je smješak ljubavi, a u trenucima umiranja vraćeno im je ljudsko dostojanstvo. U tom trenutku sestre su se brinule za 7 000 odbačene djece i borile su se za svaki život. Klinikama i bolnicama u Indiji, kamo su dolazile žene radi pobačaja, uputile su poziv da će prihvatiti svako to dijete, samo neka bude rođeno. Za svoj rad nisu primale nikakve plaće i nikada ne odbijaju ni jednog siromaha bez da mu pomognu.
U jednom od svojih govora rekla je sljedeće:
Josip i Marija tražili su Isusa. Bili su žalosni što su ga izgubili u Jeruzalemu. Tako i mi danas moramo ići i naći dijete. Donijeti ga u svoju kuću. Gdje je dijete, tamo su otac i majka.
Moramo učvrstiti svoje obitelji. Naši siromasi nemaju ništa, ali imaju ljubav jedan za drugoga. To ih čini sretnima. Bog nas ljubi toliko da je umro za nas. Sve je dao za nas. Tako mi moramo ljubiti jedni druge u svojoj kući. Najprije u kući. Onda će nam biti lakše ljubiti druge izvan kuće. Sestre i ja radimo mnogo među gubavcima, radimo među ljudima koji nemaju ništa, koje nitko ne želi, koji su zaboravili što je veselje, što je ljubav ljudska; koji su zaboravili što znači biti u obitelji. Njima smo mi njihova obitelj, njihova ljubav. Vi ćete se sigurno začuditi kada čujete da su naši ljudi sretni, zadovoljni… To što su zadovoljni, to je Božja ljubav prema njima i njihova ljubav prema Bogu. Što mi više dajemo tu ljubav, to više mi dobivamo. Isus reče: „Što god činite za jednog od ovih malenih, meni činite.“
Zato, što više ljubavi, što više mira dajte, što više molitve! Molite zajedno! Obitelj koja moli zajedno, živi zajedno, neće umrijeti. Zato se molimo mi za sve koji ne znaju moliti, za sve koji neće moliti, za sve koji ne mogu moliti. Molimo se za umiruće sada u mnogim mjestima, za one koji su tako žalosni, koji su tako jadni jer su osamljeni. Ja mislim da je najveće siromaštvo biti sam, biti bez ikoga.
Molimo vas da svatko od vas zapali svjetlo ljubavi u jednom životu. Ima u bolnicama tako mnogo ljudi koji mnogo trpe. I po našim kućama ima ljudi koji nemaju nikoga. Da li vi to znate? Poznajete li siromahe u svojoj župi, svojoj ulici, svom mjestu? Da li znate gdje su oni? Ako znate, onda ćete ih ljubiti, ako ih ljubite onda ćete učiniti nešto za njih. Počnimo kod svoje kuće. Moramo moliti! Molite za nas, za naše sestre, za naše gubavce, za naše siromašne ljude koje svaki dan donosimo kući, koji tako lijepo umiru. Jedan je rekao: „Ja sam živio kao živina na ulici, umrijet ću sada kao anđeo u ljubavi i milosrđu sestara.“
