Put u neizvjesnost

Sjedamo na bicikle te Pero i ja krećemo prema mojoj slobodi. Vozimo jedan pored drugoga jer na inače vrlo prometnoj cesti sada nema ni jednog vozila. Imam osjećaj kao da su svi ljudi osim nas dvojice pobjegli iz ovoga ludila. Ništa ne govorimo. Za nekoliko minuta stižemo do granice između Lužana i Žeravca gdje se na cesti nalazi barikada. Prilazimo barikadi, a ja imam osjećaj da sam progutao žeravicu. Osjećam fizičku bol u trbuhu. Ne puca se i znam da je to dobro. Da se sada puca, od moga prelaska ne bi bilo ništa.

Šid

Krenuli su. Opet nisu znali u kojem pravcu, ali sada su bili sasvim sigurni da idu u dubinu Srbije. Premda i dalje uznemireni, ipak su bili malo smireniji. Vukovar, tako „avetinjski“ prazan i bez života, u kojemu je na svakoj stopi i u svakom pokretu vrebala smrt, ostao je daleko za njima.