Jedan od njih se diže, a vojnik koji je išao iza mene hvata me za ramena i grubo me posjeda na njegov stolac. Osjećam njegovo prisustvo tik iznad mene. Već tada sam bio čuo za Arkana[1]. Znam da to nije taj Arkan jer bi on izdavao naredbe, a ne ih primao.
„Brat ti je propjevao kao curica. Bez veze smo ga morali slomiti, a sve je moglo proći i bez toga. Predlažem ti da budeš pametniji. Gdje vam je oružje i radio-stanica?“ počinje ispitivanje.
„Nemamo oružje, a ni radio-stanicu“, odgovaram.
„Pitam te zadnji put. Gdje vam je oružje?“ ponovnoponavlja isto pitanje.
„Stvarno nemamo oružje, ni radio-stanicu“, ponovno odgovaram.
Uvod u knjigu:https://vilimbook.com/predgovor-knjizi-ispovijest-zarobljenika/
Čujem vojnika koji stoji iza mene kako mi psuje majku ustašku. Hvata me za kosu i povlači gore. Osjećam da me od siline povlačenja diže sa stolca koji uz buku leti i prevrće se na stranu. Držeći me za kosu, privlači me uz tijelo i stavlja mi nož pod vrat govoreći:
„Pusti me da ga zakoljem.“
Svi šute na što opet ponavlja molbu obraćajući se nekom od njih:
„Pusti me da zakoljem govno ustaško!“
S druge strane opet nema odobrenja na molbu. Osjećam jasno hladan nož na vratu, ali nekako sam uvjeren da je to dio predstave i da me nemaju namjeru ubiti. Bar ne u tom trenutku. Znam da mi ne slijede lijepi trenutci, ali nikada prije u sebi nisam imao toliko prkosa i želje da ustrajem do kraja. Nakon kratke torture vojnik koji je naređivao obraća se jednom od njih: „Vodi njega i dovedi mi ponovno starog. On zna i sigurno će propjevati.“
Kupite knjigu:https://vilimbook.com/product/ispovijest-zarobljenika/
Cijelo to vrijeme ne skidaju kape koje im skrivaju lica. Vojnik me ponovno puškom gura iz prostorije prema skladištu u kojem smo bili zatvoreni. Jedan od njih otključava vrata i guraju me unutra. Čuvši da dolazimo, moj otac je ustao sa stolca. Vidim da teškom mukom stoji na nogama.
„Ajmo, stari. Ti nisi zadovoljio pa imaš popravni“, ponovno ga guraju van i odvode u onu istu prostoriju iz koje su mene maloprije izveli. Znam da su mene poštedjeli i da će on sada ponovno dobiti i moje batine.
To nije pošteno. Volio bih da sam ja primio svoju porciju. Kako će on još jednom sve to izdržati? Valjda ga neće ubiti. Gledam u brata i pogledi nam se sreću u mraku.
„Jesi li priznao za bombe?“ pitam ga.
„Nisam“, odgovara.
„Jesu li te tukli jako?“ uz olakšanjenastavljam s ispitivanjem.
Brat odgovara: „Ma nisu. Sve je u redu. Samo da ovo izdržimo.“ Pitam tek toliko da nešto pričam jer znam kolike je batine dobio.
Opet se počinjemo moliti. Molimo jednu, drugu pa treću krunicu. Po tome znam da mučenje traje više od sat vremena. S druge se strane zida čuje neprekidna galama i urlanje ljudi koji mi tuku oca. Bože, pomozi da izdrži.
U jednom trenutku čujem da su izišli iz prostorije i da se približavaju našim vratima.
Vrata se otvaraju i vidim da dvojica vojnika ispod pazuha drže moga oca. Nose ga jer on ne može hodati na svojim nogama. Otvaraju vrata i uz psovke ga guraju unutra nakon čega on pada ne mogavši stajati na nogama. Ponovno zatvaraju vrata, a brat i ja mu prilazimo. Podižemo ga na stolac koji je stajao metar dalje, kod velikog staklenog izloga. Otac samo stenje i pokušava nam nešto reći. Traži vode što jedva uspijevam razumjeti. Dodajem mu bocu s vodom koju prosipa jer ne može piti s natečenim usnama.
„Jesi li izdržao?“ pitamo ga. Potvrdno klima glavom. Stojimo pored njega i pokušavamo mu pomoći. U jednom se trenutku pokušava rukom uhvatiti za rešetku na velikom izlogu, ali ona je s druge strane stakla tako da do nje ne može doći. Jednom pa drugi put udara rukom u staklo ne shvaćajući da ne može do rešetke.
Nakon drugog pokušaja ruši se sa stolca izgubivši na trenutak svijest. Uspijevamo ga nekako uhvatiti i vratiti na stolac. Osvježavamo ga vodom i opet dolazi svijesti.
Lijevom rukom stišće desnu ruku uz tijelo. Znam da je to ruka koja mu je samo prije nekoliko mjeseci bila odsječena i na kojoj je imao preko 20 sati operacija kako bi ju osposobili. Na njoj su još uvijek svježe rane od nedavno izvađenih fiksatora. Ta ruka ga je stalno boljela i ne mogu ni zamisliti kakve bolove sada trpi kada su ga još i tukli po njoj. Stojimo još neko vrijeme. Sve se smirilo i utišalo pa pretpostavljamo da večeras više neće dolaziti. Uzimamo ga ispod pazuha i vodimo do male prostorije. Pomažemo mu da legne na dasku koja stoji na podu te prostorije. Na toj dasci ležala su trojica naših sustanara koje smo zatekli kada smo došli. Sada su samo ustali i ustupili ju mome ocu. Ostao je nepomično ležati na podu. Po teškom disanju znam da je živ, ali u jako lošem stanju. Nedugo nakon toga i ostali liježu na pod te prostorije. Brat i ja se udaljavamo u kut velike prostorije i sjedamo na pod. Po glavi nam se vjerojatno vrte slične misli. Kako iz ovoga pakla izići živ? Na batine koje su nam prije bile glavna preokupacija više se i ne obaziremo. Sve ćemo izdržati, samo da dobijemo još jednu priliku. Sjedimo još sigurno sat vremena pokušavajući se smiriti. Gotovo da i ne razgovaramo, ali mi je nekako lakše kada smo zajedno.
Dojmovi su se malo stišali. Poželio sam leći i malo odspavati. Obojica smo svjesni da nas sutra očekuje puno neizvjesnosti.
Mjesta na drvenoj ploči na podu više nema. I sam beton je gotovo zauzet, a o velikoj prostoriji i ne razmišljamo. U kutu male prostorije nalazi se nekakav stol. Odlučujemo se pokušati spavati na stolu. Stol nije dugačak više od metar i dvadeset pa se moramo skupiti kako nam noge ne bi visjele. Skidam jaknu i motam ju kako bismo ju mogli staviti pod glavu. Legli smo na drveni stol. Jako je hladno i ne mogu se smiriti. Sav se tresem od hladnoće, straha i uzbuđenja. Osjećam da se i brat trese. Nijedan od nas dvojice ne može zaspati.
„Šta misliš da se pokrijemo jaknom?“ predlažem.
„Može“, brat odgovara.
Vadim jaknu ispod glave i prekrivam nas preko donjeg dijela leđa. Premalo je, ali i to je bolje nego ništa. Pod glavu sam sada stavio ruku i pokušavam spavati u tom položaju. Stol je jako neudoban za ležanje pa se moram okrenuti na drugi bok. Nije dovoljno širok da bismo jedan drugom okrenuli leđa tako da se obojica istovremeno moramo okretati. Siguran sam da će i sutra biti težak dan pa pokušavam malo zaspati i odmoriti se, ali san na oči ne dolazi. U glavi mi je tornado osjećaja zbog svega što sam taj dan proživio.
Sve izgleda kao nevjerojatno ružan san, ali sam savršeno svjestan da je ovo neugodna stvarnost. Osjećam jako intenzivan osjećaj gladi, hladnoće i neizvjesnosti od događaja koji slijede.
Nastavlja se: https://vilimbook.com/ocev-obrok/
Prethodno: https://vilimbook.com/najteza-noc-u-mome-zivotu/
[1] Arkan – Željko Ražnatović, bio je srpski kriminalac, ratni profiter i političar, najpoznatiji po tome što je za vrijeme jugoslavenskih ratova komandirao paravojnom formacijom Srpska dobrovoljačka garda.
1 komentar