VRIJEME NEIZVJESNOSTI
Već sama jesen 1991. godine bila je drukčija od svake prethodne koju sam do tada doživio. Godina se bližila svome kraju uz povremene nestašice goriva, kave i ostalih namirnica neophodnih za život. Već tada se u zraku osjećala neka nepredvidljiva neizvjesnost koja je nagovještavala nešto loše. Često smo u tišini predvečerja osluškivali daleku jeku topova s novogradiškog ratišta. U Bosni i Hercegovini tada još uvijek nije bilo rata i svi smo se nadali da će nas nekim čudom zaobići, ali u dubini duše znali smo da se to neće dogoditi.
PREDGOVOR KNJIZI NAPISAO VILIM KARLOVIĆ, PROČITAJTE NA: https://vilimbook.com/predgovor-knjizi-ispovijest-zarobljenika/
U Zborištu, u općini Bosanski Brod, gdje sam do tada živio, bilo je pretežito srpsko stanovništvo. Hrvata je bilo sasvim malo i uglavnom nisu bili nastanjeni na jednom mjestu. Dio sela, u kojem sam živio, bio je rijetko naseljen. Bilo je svega pet hrvatskih kuća, uključujući i moju. Da se sprema nešto veliko, vidjelo se i po kolonama vojnih vozila koja su prolazila prema centru sela gdje su vojnici pravili svoju bazu. Vojsku su činili rezervisti srpske nacionalnosti pa se već tada znalo na čiju stranu se u ovom neizbježnom sukobu svrstala takozvana JNA[1].
UVOD U KNJIGU PROČITAJTE NA: https://vilimbook.com/uvod-u-knjigu-ispovijest-zarobljenika/
Među rezervistima bili su ljudi koji su dobro poznavali strukturu stanovništva. Prolazeći pokraj nekolicine hrvatskih kuća, često su ih rukom pokazivali i ukazivali onima koji nisu znali da ondje živi nesrpsko stanovništvo. Srpsko stanovništvo je već odavno bilo naoružano od strane JNA dok su moj otac i braća dobili poziv da vrate svu vojnu opremu, uključujući i čizme koje su zadužili nakon odsluženja redovnog vojnog roka.
U mojoj kući živjeli su moja baka Ruža koja je u tome trenutku imala 69 godina, otac Karlo (48 godina), majka Nada (49 godina), brat Dražen (28 godina) i njegova supruga Snježana (20 godina) koja je tek rodila dvije djevojčice, blizanke po imenu Martina i Jasmina. Kako je otac bio invalid, a moji susjedi hrvatske nacionalnosti uglavnom starije populacije, brat i ja smo već mjesecima prije naizmjence tijekom noći čuvali stražu u dvorištu obiteljske kuće. Ja sam na straži najčešće bio od 22 h do 2 h, a onda bi sa stražom nastavio moj brat. Otac nam je često pravio društvo kako bi vrijeme na velikoj hladnoći brže prošlo. Jedino oružje koje smo imali bile su tri bombe ručne izrade tzv. „fitiljače“[2] koje je brat dobio od radnog kolege iz Slavonskog Broda koji ih je donio s ratišta u Hrvatskoj. Osim bombi, imali smo ručno napravljenu lovačku pušku i jednu pušku model M 48[3]. Kada bih otišao sa straže i legao u krevet, napetost je bila tolika da mi je puška bila neposredno uz krevet kako bih ju što prije mogao dohvatiti ako bi zatrebalo. Vrlo često mi se i ta udaljenost činila dalekom pa sam često spavao s puškom ispod pokrivača i uvijek okrenut prema prozoru. Oko cijele kuće razvukli smo špage i spojili ih s automobilskom sirenom improvizirajući na taj način alarmni uređaj.
Bilo je to izuzetno stresno razdoblje moga života koje sam često sanjao i godinama poslije.
KNJIGU MOŽETE NARUČITI NA: https://vilimbook.com/narucite-knjigu-ispovijest-zarobljenika/
Moji susjedi srpske nacionalnosti također su čuvali stražu, samo što su oni cijelo selo doživljavali svojim pa su često bez skrivanja i ulicom šetali naoružani.
Oružje, koje smo posjedovali, nije bilo upotrebljivo za ozbiljnu borbu, a namjeravali smo ga upotrijebiti jedino u slučaju pojedinačnog napada na našu kuću kako bismo uspjeli pobjeći. U takvom okruženju živjelo se sve do proljeća 1992. godine do kada je naizgled sve djelovalo uobičajeno.
U to vrijeme išao sam u četvrti razred srednje škole u petnaestak kilometara udaljeni Bosanski Brod. U razredu je bilo učenika svih nacionalnosti. Dobro smo se poznavali i slagali jer smo već četvrtu godinu bili zajedno, ali ipak je vladala neka čudna atmosfera.
Prijatelji, s kojima sam do jučer dijelio iste poglede na svijet, počeli su se dijeliti na osnovu nečega na što nismo mogli utjecati. Često zbog toga nisam znao je li neka dobačena šala zaista šala ili ozbiljno objašnjenje viđenja nastale situacije. Skupština SR BiH donijela je odluku o raspisivanju referenduma o nezavisnosti 25. siječnja 1992. godine. Odluku su podržale dvije nacionalne stranke HDZ BiH[4] i SDA[5] koje su predstavljale većinu hrvatskog i muslimanskog naroda. SDS[6] je kao većinski predstavnik srpskog naroda zagovarao bojkotiranje izbora i u međuvremenu su proveli u djelo odluku o ustroju Srpske Republike Bosne i Hercegovine koja je proglašena 9. siječnja 1992. godine. Po njihovu ustrojstvu i moja kuća se nalazila unutar teritorija koji su nazivali SAO Krajina[7].
Referendum o nezavisnosti Bosne i Hercegovine održan je 29. veljače i 1. ožujka 1992. godine. Na referendum se odazvalo 63,6 % glasača pri čemu je 99,7 % bilo za nezavisnost, a 0,3 % protiv. Sam referendum nije protekao mirno i već prvi dan referenduma su zabilježene prve ljudske žrtve što je bio nagovještaj nadolazećeg zla.
Nastavlja se: https://vilimbook.com/vrijeme-neizvjesnosti/
Prethodno: https://vilimbook.com/predgovor-knjizi-ispovijest-zarobljenika/
[1] Jugoslavenska narodna armija (skraćeno JNA) – od 22. prosinca 1941. do 1992. godine bila je dio jedinstvenih oružanih snaga SFRJ.
[2] fitiljača – baklja, primitivno izrađena ručna bomba.
[3] Zastava M 48 – puška jugoslavenske proizvodnje
[4] HDZ BiH –Hrvatska demokratska zajednica Bosne i Hercegovine
[5] SDA –Stranka demokratske akcije
[6] SDS –Srpska demokratska stranka
[7] SAO Krajina – Republika Srpska Krajina bila je međunarodno nepriznata marionetska srpska paradržava unutar Hrvatske u funkciji stvaranja Velike Srbije. Formirana je tijekom 1991. okupacijom dijelova Hrvatske, a nakon toga i Bosne i Hercegovine
1 komentar