Goran Hiller rođen je 16. travnja 1973. godine u Derventi.Sve do početka rata u BiH živi kao najmlađe dijete u obitelji s ocem, majkom, bakom, dva brata i sestrom u selu Zborištu u Bosanskoj Posavini.Početak rata u BiH dočekuje u 4. razredu srednje škole koji biva naprasno prekinut te zajedno s obitelji odlazi iz svoga…
Od prizora koji gledamo ledi se krv u žilama. Iz kamiona dvojica četnika dijele ostalima toljage, batine, šipke, krampove, lopate, kolce, lance, užad i sjekire. Pretpostavljam da je taj kamion po okolnim kućama skupljao sve te alate, a kako koji četnik dobije svoju alatku, odmah trči prema nama i ponosno nam je pokazuje lupajući na prozor. Viču kako će nam lomiti kosti i razbijati glave, uz neizostavno pljuvanje i psovanje. Povlačeći noževe preko svojih vratova pokazuju nam kako će nas klati.
Nastavljamo čitanje moje knjige “Preživio sam Vukovar i Ovčaru”. Danas je na redu treći od ukupno četiri dijela poglavlja “Kasarna”. U vukovarskoj vojarni, ili kako je u knjizi namjerno nazivam “kasarni”, čekali smo nekoliko sati dok se nedaleko odatle, u Veleprometu, donosila odluka o našem pogubljenju na Ovčari. Odluku je donio vojni vrh tzv. Jugoslavenske narodne armije te operativno i logistički pomogao lokalnim srpskim pobunjenicima i dobrovoljcima iz Srbije izvršenje tog zločina.
Prije ulaska u autobus vojnici se odmiču, a četnici se zalijeću i počinju udarati dovedenog zarobljenika. Udaraju ga šakama, nogama i kundacima pušaka. Čovjek nemoćno popušta i pada na pod. Oni ga gaze i ponovo udaraju nogama dok se uz tupe udarce čuju jauci i uzdasi. Iako je od nas udaljen više od pedeset metara, sve se jako dobro čuje. Zvukovi koje čujemo tjeraju mene i sve druge u našemu autobusu da dignemo glave i gledamo. Iz prvog autobusa već izvode i drugog čovjeka i ponavlja se scena od maloprije, samo što se sada uključuje još jedna skupina četnika i teritorijalaca. Njih desetak gaze i udaraju našu dvojicu. Dok vojska i njezini oficiri odrađuju svoj dio posla, četnici odrađuju svoj i zaista su složna i uigrana ekipa.
Dvorište je puno vojske i vojnih vozila koja su nas pratila, a tu je i onih stotinjak četnika i teritorijalaca koji su nas također cijelo vrijeme pratili. Prizor koji vidimo ne ulijeva nimalo povjerenja i sigurnosti jer četnici i teritorijalci divljaju, pjevaju, imaju oružje u rukama i pucaju u zrak dok se JNA nekako nezainteresirano drži po strani. Autobusi se parkiraju u polukrug kod jednog većeg i jednog manjeg hangara za vozila. U odnosu na sve objekte i cijeli prostor vojarne mi se nalazimo negdje na kraju. Položaj našeg autobusa pruža nam dobru preglednost cijelog dvorišta i ostalih autobusa. Malo dalje od nas, na izdvojenom mjestu, parkiran je vojni autobus koji je tu bio još prije našeg dolaska. Spuštam glavu duboko dolje jer opet oko naših prozora kruže četnici.
Na samom izlazu oficiri JNA nadgledaju kako vojnici razdvajaju muškarce na lijevu stranu, a žene i djecu na desnu. Sve se događa nekoliko metara ispred mene. Ovdje je sada velika skupina ljudi jer smo se tu okupili iz raznih dijelova bolnice. Vojska je raspoređena na svakome metru. Sve nas požuruju i galame – vojska na nas, a oficiri na vojsku. Jedan oficir – visok, markantan, s brkovima – vodi glavnu riječ pa stalno požuruje i viče:
-„‘Ajmo, ‘ajmo! Malo brže to, idemo“!
U ovom dijelu knjige opisujem događanja 19. studenoga 1991., dan prije nego ćemo biti odvedeni na Ovčaru. Opisujem svoj prvi susret s neprijateljskim vojnicima u kojem mi je veliku pomoć i zaštitu pružila medicinska sestra Zorka Petrović koja i danas radi na psihijatrijskom odjelu vukovarske bolnice. Dugo sam je nosio u svojim mislima i svome srcu te sam zahvalan dragom Bogu jer smo se 2017. godine, nakon više od 25 godina, susreli i prisjetili se događaja koje smo tih ratnih dana dijelili. Neka ova objava bude i mali znak zahvalnosti sestri Zori. Važno je znati i za takve ljude koji žive u svojoj skromnosti i poniznosti bez da o tome pričaju i hvale se. Molim vas dragi prijatelji ovaj post podijelite zbog nje i Marka Mandića – Gipsera kojega također spominjem u ovom dijelu svoje knjige!