Mitrovička balada – dolazak

Padam na pod između nogu natiskanih ljudi i presavijam se od boli jer mi je izbijen zrak, niz lice mi počinje curiti krv iz rane koja se otvorila iznad čela koju mi je napravio Čedo puškom. Vojni policajac uz nekoliko sočnih psovki izlazi iz autobusa, a ostali policajci se smiju dok se ja podižem s poda. Uplašeni ljudi gledaju u pod, vidljiv je šok koji je izazvao ovaj nastup policajca.

SPAŠEN I VRAĆEN NA VELEPROMET

Vojnik s puškom u ruci, koju usmjerava prema meni, stoji mi nasuprot, dva metra udaljen. Kinez ulazi u kuću, Mare i dalje stoji po strani i kao da je umoran od svega samo promatra, a ja ostajem na dvorištu s nekoliko vojnika od kojih samo jedan ima oružje. Tu im je vjerojatno i baza jer se vidi da su svi opušteni i ležerni, a ja kao da sam im poremetio večernji odmor. Neki od njih me ispituju, iz znatiželje, odakle sam, koliko godina imam, koja sam postrojba, jesam li HOS-ovac ili zenga…

Kuća strave i Belgija

Spustio se već mrak. Ostajem s ovom trojicom na ulici ispred širom otvorenih velikih vrata („kapije“) za ulaz vozila u dvorište. Kuća je prizemnica u obliku obrnutog slova „L“, smještena na desnoj strani dvorišta, a oko nje su susjedne kuće. Iz kuće dopire galama i vide se upaljena svjetla. Belgija mi više ne prilazi nego hoda ispred mene i govori mi da uđem u dvorište, a ova dvojica ostaju iza mene i drže me na nišanu. Ništa od ovoga mi ne sluti na dobro, no nešto mi ne dopušta da izigravam heroja i krenem na nekoga od njih. Svjestan sam da bi svi moji pokušaji propali. Nemam logičnog objašnjenja zašto nešto ne pokušam pa makar i poginuo. Vjerojatno zato što čovjek, kad osjeti da je smrtni čas blizu, želi još pokoju dodatnu minutu života.

Mučeništvo Perkovića i mladog heroja

Moje misli prekida otvaranje vrata na koja ulazi vidno pijani vodnik i iskorači korak – dva u prostoriju. Počinje opet predavanje o Jugoslaviji, usta su mu puna psovki i uvreda, a sve to prati pljuvanje po nama. Uz njega stoji Dule, a iza njih neki četnik s crnom šubarom i kokardom na njoj, kojeg nisam vidio prije. Kad se oglasio, prepoznao sam glas čovjeka koji je s Duletom izvodio ljude.

Iz stolarije kao kokoši na klanje

Sjedim i nemoćno čekam svjestan da ništa nije u mojim rukama. O mojoj sudbini odlučuje gomila primitivaca. Od vojnika i ratnika koji se dva mjeseca borio na udaljenosti od nekoliko metara s elitnim srpskim jedinicama, Šešeljevim odredima, 63. padobranskom brigadom iz Niša i specijalnim snagama vojne policije, ostalo je jedno bijedno i poniženo biće. Biće koje se već tridesetak sati grčevito bori da spasi glavu i opet se, na kraju, vjerojatno osjeća kao ona kokoš bake Kate.