Razgovori dvojice neprijatelja – I. dio

Odmah po izlasku iz zatvora javio mi se Marko. Bio je to običan razgovor dvojice ljudi koji su svaki na svoj način proživjeli patnje. Dogovarali smo se o susretu i mom dolasku k njemu u Beograd. Nakon godinu dana suđenje je poništeno i odlukom Vrhovnog suda vraćeno je na početak. Marko je ostao na slobodi do novog suđenja, a Kinez je i dalje bio u pritvoru. Ostao sam s Markom u kontaktu putem SMS poruka i obećao sam kako ću doći k njemu u Beograd, no nikako se nisam mogao odlučiti za taj put.Gotovo dvije i pol godine od mojeg prvog svjedočenja opet sam dobio poziv za 21. travnja 2008. da kao svjedok dođem na sud u Beograd. Ovaj put sam odlučio doći sam, svojim autom, a s Markom sam se dogovorio da ću u Beograd doći večer prije i prespavati u hotelu te da ćemo se naći tek nakon suđenja i poslije otići k njemu.

Završna riječ- Predrag Milojević – Kinez

U nastavku je Kinez predstavio tko su dvojica svjedoka suradnika ili svjedoci pokajnici te se osvrnuo na bezbroj neistina, nelogičnosti i podmetanja u njihovom svjedočenju. Iznio je dokaze po kojima je jedan svjedok pokajnik bio glavni u samoj organizaciji i strijeljanju zarobljenika iako je priznao samo jedno ubojstvo. Drugi je samo na Ovčari ubio 15 do 20 ljudi i desetak Hrvata koji su se zatekli, za vrijeme okupacije, u dijelu Vukovara koji je kontrolirala JNA, čiji je on bio vojnik. Taj je također priznao samo tri ubojstva na Ovčari i to na način da je bio natjeran na njih.

Završna riječ: Marko Ljuboja-Mare

Danas mi u ovoj sudnici govore da sam zločinac, zlotvor ili kako me već sve nazivaju, a ti isti  ne znaju da sam osim Vilima spasio još ratnih nesrećnika i pomagao im. Na moju sramotu je ovo što moram sad kazivati, jer ovo što ću sad reći podrazumeva se u vojevanju svakog srpskog vojnika. Samo dve ili tri kuće gde se Vilimu dogodilo zlo dao sam 2000 dinara starom bračnom paru pokušavajući da se na taj način izvinem i iskupim u ime srpske vojske jer im je prethodno neki nečovek skinuo burme sa ruku, a taj događaj sam prijavio i vojnoj policiji.

Prvi Lukin “islednik”

Pisao je izjavu pazeći na svaku riječ, na svaki izraz. Znao je da ni oni baš nisu naivni i neuki i da će se uhvatiti za svaku riječ koja daje naslutiti da o nečemu znaš više od onoga što si napisao. I sada je ostao pri svome stavu da govori samo istinu i da ništa ne laže. Ali, samo svoju, a ne njihovu istinu. U tom prvom pisanju nastojao je biti što opširniji u opisivanju nevažnih i općepoznatih događaja kao što su neke eksplozije pred rat, početak agresije na Vukovar i slično. Svaku priliku koristio je da im stavi pod nos istinu o njihovim sunarodnjacima koji su bili u gradu do pada Vukovara, pa čak i osuđivali postupke napadača.

Teška jeza zbog konvoja

Brzo se vratio u postaju ne bi li čuo nešto novo. Pušio je cigaretu za cigaretom i šetao hodnikom satima. Kako tko izađe iz prostorije gdje se telefonira, pogleda ga upitno, ali uvijek isto odmahivanje glavom. Ništa! Bio je pri kraju snage. Sjeo je u jedan kut i podbočio glavu rukama. Zadrijemao je sjedeći umoran i slomljen u ovako teškom i neizvjesnom danu. Ne zna koliko je odrijemao kad je osjetio lagan dodir po ramenu. Otvorio je oči i pogledao ne znajući u prvi mah što se događa. Djelovao je kao sluđen, ne shvaćajući zašto tu sam sjedi u sitne sate.

Zagrljaj neprijatelja u sudnici

Došao je trenutak našeg pozdravljanja i mog ponovnog susreta s njim, sa strogim vojnikom koji je sve učinio kako bi mi spasio život. Sudac je rekao kako vidi obostranu želju za pozdravom, pa nam dopušta krenuti jedan prema drugome. Kinez je krenuo prema meni, a ja sam sa svog mjesta svjedočenja krenuo prema njemu. Prišli smo jedan drugome i pozdravili se zagrljajem kao najiskreniji prijatelji, poljubili se i ja sam mu pred svima, s velikim poštovanjem zahvalio na svemu što je učinio za mene. Rekao sam mu i da mi je žao što je u pritvoru jer znam da on sigurno nema veze sa zločinom na Ovčari. Dok smo se tako gledali i razmjenjivali riječi, vidio sam da su mu suzne oči, što pokazuje da je emotivan i iskren čovjek. Zaista sam osjećao kako mu je bilo iskreno drago što me vidio i što sam živ.

Rastanak s ranjenim sinom

Uskoro su došli nosači s nosilima na koja su ga polegli i krenuli s njim prema izlazu. Jedva su se otac i majka oprostili od svoga jedinca. Sve se radilo brzo, po protokolu, organizirano i ozbiljno. Nije bilo vremena za nježnosti. S više kreveta već su skidali na nosila one koji su u ruci držali cedulje. Sve su ih žurno, onako u pidžamama, nosili u kamione i slagali ih kao cjepanice po podu kamiona na kojem nije bilo nikakve podloge. Bilo je zamišljeno da će ih se kratko prevesti do naselja Lužac i tu predati kolima hitne pomoći za daljnji transport.