PAKAO PRVOMAJSKE ULICE – 4. dio

Podijelite s prijateljima

Dragi moji pratitelji, danas završavamo s drugim poglavljem moje knjige “Preživio sam Vukovar i Ovčaru”. U protekla dva mjeseca prošli smo kroz osam od četrnaest poglavlja knjige. Nisam ih objavljivao po redu niti kako su ona posložena u knjizi, ali nadam se da ste svi mogli dobro povezati događanja koja opisujem. Osim motiva upoznavanja hrvatske javnosti s događanjima iz toga vremena, a isključivo kroz osobno iskustvo, motiv objavljivanja ove knjige na mojem blogu je i da što više ljudi koji nisu u mogućnosti kupiti knjigu, mogu pročitati što se sve događalo u ne tako davnoj povijesti naše domovine.

Dobivam jako puno reakcija i poruka, a osobito mi je žao što ne mogu odmah svima na njih odgovoriti. Molim vas za oprost, ali sigurno ću se potruditi odgovoriti svakome od vas. Posebno sam oduševljen reakcijom mladih ljudi koji žele znati i naučiti o događanjima iz prve ruke s puno poštovanja i uvažavanja. Molim vas i za razumjevanje kako sve što sam u knjizi napisao, ali i što danas objavljujem i pišem, činim iz stanja svoga povratka u Kristovo naručje od 2008. godine glasno kličići i svjedočeći kao Apostol Pavao Galaćanima: “A ja živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist. A što sad živim u tijelu, živim u vjeri u Sina Božjega, koji me ljubio, i predao samoga sebe za mene!”

Sve što sam prošao i proživio u Domovinskom ratu, ali i kasnije u svome životu, ne bi imalo smisla da nisam u tome vidio i osjetio čisto Božje djelovanje, prisutnost i milosrđe. Stoga je moja uloga da i vama na taj način svjedočim i prenosim svoje osobno iskustvo puta prema Bogu.

Dragi moji, sve vas ljubim puninom Kristove ljubavi bez razlike tko ste i što, da li se sa mnom slažete ili ne. Krist je za sve nas jednako umro.

 

Neprijatelj je probio pozicije i niže prema centru grada, kod Tekstilne škole, pa sam se spustio sa svojom skupinom kao ispomoć u jednu kuću s crvenom fasadnom ciglom. Kuća je katnica, a iz koje se dobro vidi naviranje neprijatelja iz Cvjetnog naselja prema Prvomajskoj. Imaju plan izbiti na Prvomajsku cijelom njezinom dužinom pa je važno pokušati ih u tome spriječiti . Naša kuća u kojoj se sada nalazimo gleda na ulicu okomitu u odnosu na Prvomajsku, odnosno na ulicu Svetozara Markovića, preko koje smo prije nekoliko dana pokušali napasti. Iza jednog zida preko puta Prvomajske, na nekih pedesetak metara, primijećujem skupinu neprijateljskih vojnika koja je tu zauzela položaje . Vidim dva „šljema“ i jednu malu četničku šubaru „krem“ boje. Šljemovi su nakon minutu-dvije nestali, a krem šubara i dalje nastavlja viriti preko zida. Ispaljujem kratke rafale u tom pravcu, ali po ponovnom izvirivanju šubare shvaćam kako nisam pogodio. Minobacačke ili tromblonske granate padaju oko kuće. Neprijatelj napada. U strahu smo da nas ne opkole pa se povlačimo s Prvomajske ponovno prema Osnovnoj školi II. kongresa, a koja je uvučena od ulice nekih stotinjak metara.

kartauredjena

Novi je dan. Moramo napustiti položaje i u osnovnoj školi. U njoj i oko nje ostavljamo nove mrtve i izvlačimo ranjene. Sa svih strana prilaze nam četnici i teritorijalci djelujući po nama. Dok nas oni nemilosrdno napadaju, shvaćamo kako škola i nije dobra utvrda, jer oko nje veliki je prostor koji se može lako zauzeti.

Nitko se od nas ne raduje novom danu, jer svi znamo da nas čekaju novi napadi i nove žrtve kako bismo obranili svoje položaje. Malodušnost je već prisutna među mnogima, jer više nemamo snage za napadna djelovanja. Potporu od topnika više ne dobivamo jer granata nema, a i ispomoć iz drugih dijelova grada prestala je stizati jer na sve strane gine ljudstvo i svugdje je zaista teško. Već nekoliko dana ne jedemo, a zalihe vode su potrošene pa moramo što prije naći vodu. Većina nas je iznemogla i očajna.

3678-177-jpg-550x0

Iako se povlačimo prema naselju „Boško Buha“, nismo sigurni je li neprijatelj zauzeo neke kuće nama iza leđa, ali nemamo drugog izbora nego se povlačiti prema njima. Potporu im daju i oklopni transporteri i tenkovi koji se zadnjih dana borbi za Prvomajsku mogu slobodno pojavljivati i pucati. Prvo, zato što su već ovladali cijelom Prvomajskom pa imaju dobru zaštitu, a drugo, zato što ih mi više nemamo čime gađati. Sve nas je manje i teško je uopće znati što se oko nas događa. Zadnjih nekoliko dana kroz zvučnike s njihovih transportera slušamo kako nas pozivaju na predaju, a na što mi niti ne pomišljamo. Osjećamo svi kako počinje naša agonija. Zabrunuti smo što je s Tekstilnom školom i ljudima u njoj jer je već i taj dio pod nadzorom neprijatelja. Tenkovi mogu nesmetano djelovati, pa tako saznajemo da je u podrumu jedne kuće, a u blizini te škole, tenkovska granata pobila mnogo ljudi. Zadnja tri tjedna stalno gledamo smrt i mrtve, a teško ranjene ljude ne možemo ni prebroji. Izgubili smo puno ljudi. Iz naše grupe poginuli su Saša Jezernik i Mijo Franjić, a svi ostali, osim mene, Rogića, Fruka i Jakšića, teško su izranjavani. Poginuo je i naš zapovjednik kao i mnogi dobri domaći borci kojima nažalost ne znam ni imena.

fotka-mijo-franjic

Iscrpljujuće borbe za ovo prilično malo područje traju neprekidno od 18. listopada do 9. studenog, kada se povlačimo prema naselju „Boško Buha“. Zauzeli smo kuće u naselju i napravili crtu obrane koja ne može dugo opstati. Neprijatelj odmah nastavlja s našim progonom, a pokušao je ponovo ući iza naših crta. U naselju, nekoliko kuća od naše, noću je dočekan jedan srpski dobrovoljac kojem su „pumpericom“ raznijeli glavu. Čuo sam da su ga domaći čak i poznavali, ali meni to ionako ništa ne znači osim spoznaje da neprijatelj i dalje uporno napada. Pitam se samo da li je to onaj koji je već nekoliko puta zalazio iza naših obrambenih crta i ubijao nam ljude i je li način na koji je skončao – njegov usud. Neki ga odlaze vidjeti jer je bio pedesetak metara od nas, ali ja nemam ni najmanje volje za to.

6355-20-jpg-550x0

Zbog stalnog neprijateljskog djelovanja ponovo imamo ranjene suborce i nekoliko mrtvih. Trudimo smo se tijekom noći sve ih izvući i otpremiti prema sigurnijemu mjestu. Posebno su teško ranjeni naši suborci Andreas Lehpamer i Borislav Trifunovski. Naselje u kojem se borimo za svaku kuću uspjeli smo zadržati dva dana, ali nažalost opet se moramo povući. Jedan dio snaga povukao se prema rijeci Vuki, a drugi dio se još drži na „Milovom brdu“. Najveći gubitak je pogibija našeg zapovjednika Antona Gašića -„Tonija Švicarca“ koji je držao odstupnicu dok smo se mi povlačili. Jedan je od najvećih boraca koje sam upoznao, a bio je dragovoljac iz Zagreba. U prijašnjim akcijama teško je ranjen u trbuh, ali se iz bolnice vratio na položaje. Imao je i hendikep od rođenja jer je zbog kraće noge šepao.

vukovar-062

Oko 12. studenog morali smo se povući s toga područja i nakon što smo se iz naselja Boško Buha i Milovog brda spustili prema rijeci Vuki, intenzitet njihovih napada sada dobiva potpuno drugu dimenziju, jer je bitka praktički završila. Sada je tek pitanje dana kad će grad pasti, jer smo se potpuno povukli prema centru, bliže bolnici, kod Olajnice. Znamo i da Arkanove snage napadaju prema Olajnici i da se ne smijemo dovesti u opasnost okruženja. Svi smo potpuno svjesni što znači ta nova situacija u kojoj se nalazimo i da je od sada na bojišnici stvorena bitna prevaga u korist našeg neprijatelja. Posebno nas progoni činjenica da, koliko god smo se borili i ginuli u proteklih dvadesetak dana, nismo zaustavi njegov prodor. Sigurni smo kako bi grad mnogo dulje opstao da nisu probijene naše crte obrane. Područje za koje smo se borili bilo je presudno važno, a mi ga moramo prepustiti Šešeljevim četnicima, našem neprijatelju. U mislima vrtim „brifing“ u zapovjedništvu, kada nam se nekoliko puta naglašavalo koliko je obrana Prvomajske važna za obranu grada. Svi smo potišteni i neraspoloženi, jer svi naši gubici sada nemaju nikakav značaj.

Yugoslavian soldiers and Serb paramilitaries, including Zeljko "Arkan" Raznatovic, walk past bombed buildings riddled with bullet holes and streets filled with rubble after a three-month battle between the Croatian armed forces and the Yugoslavian Federal Army in Vukovar. The Yugoslavian Federal Army completely destroyed the Croatian city, killing thousands of civilians, while the Serbian Volunteer Guard, formed by Raznatovic, was responsible for massive ethnic cleansing campaigns against Bosnian Croats., Image: 15114608, License: Rights-managed, Restrictions: Content available for editorial use, pre-approval required for all other uses. This content may not be materially modified or used in composite content., Model Release: no, Credit line: Profimedia, Corbis

Bilo je puno ljudi o kojima bih mogao napisati nebrojene hvale njihovoj hrabrosti, ali kako nisam iz Vukovara sjećam se samo nekih. HOS-ovaca: Roberta Šilića te poginulih Delića zvanog Švico i Ivana Brdara. Pripadnika ZNG-a Branka Drinovca, koji je poginuo, i Vasilije Pavlović, koja je teško ranjena s bezbroj gelera, a bila je vojnikinja i bolničarka kojoj su mnogi ranjeni zahvalni za izvlačenja i zbrinjavanja u nemogućim uvjetima. Tu su još pripadnici ZNG-a Stjepan Antolić – Tonči, Siniša Mataija – Rambo te domaći ljudi Ivan Kifer i Petar Kačić – Srednji bojler, koji je poginuo. Posebno me fascinirao jedan sedamnaestogodišnjak, Oliver Jovanović, jedan od zapovjednika i, uz Tonija, predvodnik gotovo svih najbitnijih akcija. Osobito sam ga upamtio po borbama za „doktorovu kuću“ i Osnovnu školu II. kongresa.

 

Kraj drugog poglavlja “Pakao Prvomajske ulice”. Idući tjedan nastavljamo s petim poglavljem naslova “Kasarna”.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *