Završna riječ- Predrag Milojević – Kinez

U nastavku je Kinez predstavio tko su dvojica svjedoka suradnika ili svjedoci pokajnici te se osvrnuo na bezbroj neistina, nelogičnosti i podmetanja u njihovom svjedočenju. Iznio je dokaze po kojima je jedan svjedok pokajnik bio glavni u samoj organizaciji i strijeljanju zarobljenika iako je priznao samo jedno ubojstvo. Drugi je samo na Ovčari ubio 15 do 20 ljudi i desetak Hrvata koji su se zatekli, za vrijeme okupacije, u dijelu Vukovara koji je kontrolirala JNA, čiji je on bio vojnik. Taj je također priznao samo tri ubojstva na Ovčari i to na način da je bio natjeran na njih.

Završna riječ: Marko Ljuboja-Mare

Danas mi u ovoj sudnici govore da sam zločinac, zlotvor ili kako me već sve nazivaju, a ti isti  ne znaju da sam osim Vilima spasio još ratnih nesrećnika i pomagao im. Na moju sramotu je ovo što moram sad kazivati, jer ovo što ću sad reći podrazumeva se u vojevanju svakog srpskog vojnika. Samo dve ili tri kuće gde se Vilimu dogodilo zlo dao sam 2000 dinara starom bračnom paru pokušavajući da se na taj način izvinem i iskupim u ime srpske vojske jer im je prethodno neki nečovek skinuo burme sa ruku, a taj događaj sam prijavio i vojnoj policiji.

Zagrljaj neprijatelja u sudnici

Došao je trenutak našeg pozdravljanja i mog ponovnog susreta s njim, sa strogim vojnikom koji je sve učinio kako bi mi spasio život. Sudac je rekao kako vidi obostranu želju za pozdravom, pa nam dopušta krenuti jedan prema drugome. Kinez je krenuo prema meni, a ja sam sa svog mjesta svjedočenja krenuo prema njemu. Prišli smo jedan drugome i pozdravili se zagrljajem kao najiskreniji prijatelji, poljubili se i ja sam mu pred svima, s velikim poštovanjem zahvalio na svemu što je učinio za mene. Rekao sam mu i da mi je žao što je u pritvoru jer znam da on sigurno nema veze sa zločinom na Ovčari. Dok smo se tako gledali i razmjenjivali riječi, vidio sam da su mu suzne oči, što pokazuje da je emotivan i iskren čovjek. Zaista sam osjećao kako mu je bilo iskreno drago što me vidio i što sam živ.

Ispitivanje i provociranje

Pažljivo sam promotrio lica ne bih li koga prepoznao i pogled mi je zastao baš na dvojici koja su čak blizu jedan drugog na desnoj strani tog prostora. Bili su mi poznati  i imao sam osjećaj kao da sam ih negdje vidio, a to je bilo moguće jedino u Vukovaru. Promatrao sam ih i vidio sam da im je obojici nelagodno, ali, isto tako, nisam bio potpuno siguran jesam li baš njih vidio na Ovčari ili tko zna gdje. Odlučio sam kako neću reći da su mi poznati  jer nisam želio pogriješiti  i nekoga okriviti za nešto što možda nije učinio.

Odlazak u Srbiju na svjedočenje

Nakon nekoliko molitvi upućenih Svevišnjem kanio sam malo zaspati iako mi san na oči nikako nije dolazio, vjerojatno zbog svega što me sutra čekalo. Osjećao sam dug prema ljudima koji su me spasili iako, iskreno, nisam razumio cijelu priču. Tko tu koga optužuje i kako je tu samo dvadesetak ljudi optuženo. Dobro znam da je u tom masakru na Ovčari sudjelovalo više od dvjesto vojnika i oficira JNA, četnika i teritorijalaca, a ovdje je optuženo tek nekih dvadesetak, od kojih sam za dvojicu siguran da nisu ubijali ljude na Ovčari.

SPAŠEN I VRAĆEN NA VELEPROMET

Vojnik s puškom u ruci, koju usmjerava prema meni, stoji mi nasuprot, dva metra udaljen. Kinez ulazi u kuću, Mare i dalje stoji po strani i kao da je umoran od svega samo promatra, a ja ostajem na dvorištu s nekoliko vojnika od kojih samo jedan ima oružje. Tu im je vjerojatno i baza jer se vidi da su svi opušteni i ležerni, a ja kao da sam im poremetio večernji odmor. Neki od njih me ispituju, iz znatiželje, odakle sam, koliko godina imam, koja sam postrojba, jesam li HOS-ovac ili zenga…

Miljenko Miljković

Miljenko Miljković rođen je 1947. godine u Lovasu, nedaleko od Vukovara. Gimanziju je pohađao u Vukovaru, a potom studirao i diplomirao na Pedagoškoj akademiji, Defektološkom fakultetu (Oligofrenopedagogiji) i Pravnom fakultetu u Zagrebu. Više od deset godina radio je u prosvjeti, a nakon toga kao policijski službenik u PU Vinkovci, PU Vukovar i PU Zagreb. Živio…