Zoran, kršteni Marko, krizmani Jure, Rajić Stojanović, rođen je 02. veljače 1962. godine u Đakovu. Sa obitelji se seli 1963. godine u Slavonski Brod, gdje živi do danas. Književnošću se počinje laički baviti u osnovnoj školi, a nešto intenzivnije u srednjoj. Tek poslije susreta sa živim Bogom, koji se zbio 1984. godine, započinje sa ozbiljnijim…
Iv. 1 (1) “U početku bijaše riječ.”U početku svega i svih, pa i ove knjižice, jest Božja Riječ kojom se želimo učiti moliti, raditi, živjeti na najčvršćim životnim temeljima neprolazne, vječne Riječi. Iv. 1 (3) “Sve postade po njoj i bez nje ne postade ništa.”Ovo djelce satkano je od zaziva Psalama koje možemo koristiti u…
Odmah po izlasku iz zatvora javio mi se Marko. Bio je to običan razgovor dvojice ljudi koji su svaki na svoj način proživjeli patnje. Dogovarali smo se o susretu i mom dolasku k njemu u Beograd. Nakon godinu dana suđenje je poništeno i odlukom Vrhovnog suda vraćeno je na početak. Marko je ostao na slobodi do novog suđenja, a Kinez je i dalje bio u pritvoru. Ostao sam s Markom u kontaktu putem SMS poruka i obećao sam kako ću doći k njemu u Beograd, no nikako se nisam mogao odlučiti za taj put.Gotovo dvije i pol godine od mojeg prvog svjedočenja opet sam dobio poziv za 21. travnja 2008. da kao svjedok dođem na sud u Beograd. Ovaj put sam odlučio doći sam, svojim autom, a s Markom sam se dogovorio da ću u Beograd doći večer prije i prespavati u hotelu te da ćemo se naći tek nakon suđenja i poslije otići k njemu.
Pisao je izjavu pazeći na svaku riječ, na svaki izraz. Znao je da ni oni baš nisu naivni i neuki i da će se uhvatiti za svaku riječ koja daje naslutiti da o nečemu znaš više od onoga što si napisao. I sada je ostao pri svome stavu da govori samo istinu i da ništa ne laže. Ali, samo svoju, a ne njihovu istinu. U tom prvom pisanju nastojao je biti što opširniji u opisivanju nevažnih i općepoznatih događaja kao što su neke eksplozije pred rat, početak agresije na Vukovar i slično. Svaku priliku koristio je da im stavi pod nos istinu o njihovim sunarodnjacima koji su bili u gradu do pada Vukovara, pa čak i osuđivali postupke napadača.
Brzo se vratio u postaju ne bi li čuo nešto novo. Pušio je cigaretu za cigaretom i šetao hodnikom satima. Kako tko izađe iz prostorije gdje se telefonira, pogleda ga upitno, ali uvijek isto odmahivanje glavom. Ništa! Bio je pri kraju snage. Sjeo je u jedan kut i podbočio glavu rukama. Zadrijemao je sjedeći umoran i slomljen u ovako teškom i neizvjesnom danu. Ne zna koliko je odrijemao kad je osjetio lagan dodir po ramenu. Otvorio je oči i pogledao ne znajući u prvi mah što se događa. Djelovao je kao sluđen, ne shvaćajući zašto tu sam sjedi u sitne sate.
Uskoro su došli nosači s nosilima na koja su ga polegli i krenuli s njim prema izlazu. Jedva su se otac i majka oprostili od svoga jedinca. Sve se radilo brzo, po protokolu, organizirano i ozbiljno. Nije bilo vremena za nježnosti. S više kreveta već su skidali na nosila one koji su u ruci držali cedulje. Sve su ih žurno, onako u pidžamama, nosili u kamione i slagali ih kao cjepanice po podu kamiona na kojem nije bilo nikakve podloge. Bilo je zamišljeno da će ih se kratko prevesti do naselja Lužac i tu predati kolima hitne pomoći za daljnji transport.
Došli su ljudi u bijelom i ne obazirući se na ganutog oca zgrabili ležaj i žurno odvezli unesrećenoga. Oni nisu imali vremena za suze, a i da su imali ne bi mogli toliko suza isplakati koliko su nesreća i smrti svaki dan vidjeli. Njima je bio važan samo jedan cilj, što prije pružiti pomoć ranjenome i pokušati mu spasiti život, nogu i ruku.